“Hello Abu Dhabi” poznati pozdrav još poznatije Samanthe, kada je u filmu Sex and City izašla na terasu hotelske sobe i najavila veličanstvenu filmsku avanturu slavnih glumica. Premijeru filma sam gledala u kinu, ljetnom kinu pod zvijezdama. Zar to nije dovoljno za sanjariti? “Ovdje ću i ja otići”, kratko sam prokomentirala, na što me prijateljica samo pogledala preko ramena.

E pa došao je dan da ja kažem “hello Abu Dhabi”. Bilo je i vrijeme. Ali ovog puta kraj mene nije prijateljica iz kina već muž. 15107225_10207804255851459_6217768195093154457_n

Ujedinjeni Arapski Emirati su stvoreni 1971. godine i ukupno ih je sedam: Abu Dhabi, Ajman, Dubai, Fujairah, Sharjah, Ras al-Khaimah i Umm al Qaiwan. Među ovih sedam veličanstvenih, Abu Dhabi je najveći i najbogatiji.
Na čelu svakog emirata nalazi se po jedan vladar odnosno šeik, a glavni emirat je Abu Dhabi čiji je šeik Khalifa bin Zayed Al Nahyan, sin najpoznatijeg šeika na svijetu, pokojnog Zayeda bin Sultana Al Nahyana.

Luksuz u sred pustinje. Grad u kojem novac nije problem. Novca ima u izobilju, i po stanju nafte tako će još dugo biti.
Abu Dhabi je grad koji spada u drugu dimenziju ovog svijeta, kao i Dubai. Ta dva grada imaju toliko toga zajedničkog, ali opet su totalno različiti. S jedne strane je divlji Dubai, a s druge strane pitomi Abu Dhabi. Zašto pitomi? Jer stanovnici žele koliko toliko imati miran život, imaju dovoljno novca i ne okreću se previše turizmu, odnosno, ipak žele turiste u svom gradu ali u ograničenim mjerama tako da mogu zadržati svoju tajanstvenost.

Abu Dhabi je izuzetno čist grad, isto kao i Dubai. Nigdje se ne može vidjeti neki papirić, plastična boca ili ne daj Bože opušak cigarete, red se zna i poštiva. Fascinantne su zelene površine, toliko fascinantne da nikada ne biste pomislili da se nalazite u pustinji, i da je njihov najveći problem nedostatak vode. Pravila ponašanja u javnosti su stroga, zabranjeno je ljubljenje, držanje za ruku, odnosno bilo kakvo pokazivanje bliskosti. U gradskom prijevozu je zabranjeno jesti, piti i žvakati žvaku, a negdje postoje čak i odvojeni prostori za žene i muškarce. Zime su idealne za posjet Emiratima jer su temperature ugodne i izdržljive odnosno do nekih 30ak stupnjeva, ljeti je posjet skoro pa nemoguć zbog temperatura koje su nerijetko i preko 60 stupnjeva.

 

Na samom ulazu u grad se nalazi najveća okrugla zgrada na svijetu, a u blizini nje je i krivi odnosno nagnuti neboder. Ima još nekoliko očaravajućih zgrada ali ne u tako velikom broju kao u Dubaiju. Dubai je nadmašio sam sebe. Posjetili smo tvornicu tepiha, ali ne bilo kakvih već zlatnih tepiha. Da, tepisi od čistog zlata. I to nije sve, ako se odlučite za kupiti jedan, vrše gratis dostavu diljem svijeta. Ja se nisam mogla odlučiti koji da kupim, veliki za dnevni boravak ili pak mali za ispred ulaznih vrata tako da susjedov pas može obilježiti svoj teritorij u stilu. Na kraju sam odustala od kupnje jer ipak je to velika dvoumica, ali šteta one gratis dostave.  🙂

Voli svoje, poštuj tuđe

I baš kad sam pomislila da sam u svom relativno kratkom životu vidjela poveći broj svjetskih ljepota, “iz cipela me izbije” ljepota od bijelog mramora, džamija šeika Zayeda. Uz ovo “voli svoje, poštuj tuđe” mogu samo nadodati; moj naklon do poda. Razgledavanje sam provela u tišini, i uživanju. Sjećam se doslovno svake sekunde provedene u džamiji jer tog dana za mene nije postojalo ništa drugo osim uživanja u trenutku. Prošetali smo se po najvećem tepihu na svijetu koji je koštao, vjerovali ili ne, vrtoglavih 8 milijuna dolara. U ovu ljepotu, čija je izgradnja koštala nevjerojatnih 700 milijuna dolara, ulaz je besplatan. Ok mislim si, mora postojati neke “caka” , jer kada se izračuna cijena održavanja, čišćenja, osiguranja, plaćanje radnika i još puno dodataka, veliki je to iznos novca svakog mjeseca. U tom je trenutku došao naš vodič i rekao: nema nikakve “cake”, jednostavno je, mi ne želimo prodavati našu vjeru. Zastaneš, zamisliš se i skužiš koliko “drmaju” te riječi. Par riječi i samo jedno značenje. Hmm, vratim malo film u nazad, pokušam se sjetiti europskih katedrala koje smo već posjetili i kolike su bile cijene ulaznica. Samo jedan od primjera je Sagrada Familia u Barceloni, onaj tko je bio znat će o čemu pišem. U ušima mi i dalje odzvanja “mi ne prodajemo svoju vjeru”.

 

Heritage Village

je odlično mjesto za posjetiti, mjesto koje vraća u prošlost. Replika emiratskog sela u kojem je prikazan život Beduina, i fotografije grada prije otkrivanja nafte i procvata. Ulaz je besplatan. S jedne strane sela se nalazi duga pješčana plaža s koje “puca” predivan pogled na grad. Iz ovog sela i muzeja fotografija se može mnogo toga saznati o načinu života ljudi u tim krajevima, ali me šokirao kip (žene) koja osim crne duge haljine odnosno abaye, ima prekrivene oči i usta, znači ženama je bilo zabranjeno da gledaju i pričaju. Što je stvarno tako nešto postojalo? To se naziva tradicijom koju su uprave te žene prenosile na svoje kćeri? I još to negdje postoji u manje civiliziranim selima? Ok, ne želim znati. Evo da se vratim u civilizaciju i da još napišem da se na štandovima mogu pronaći zanimljivi suveniri, a u restoranu se može jeftino ručati ili večerati. Premda je “jeftino” relativan pojam ali vjerujte mi jer kad je riječ o Abu Dhabiju u ovom restoranu (Heritage Village) se može fino jesti za malo novca.

 

Hoteli mogu imati najviše pet zvjezdica, ali kako to obično biva da u Emiratima mora sve biti posebno i iznad svega tako stižemo do hotela s neslužbenih sedam zvjezdica, famoznog Emirates Palace. Hotela čija je izgradnja koštala sitnih 6 biliona dolara, što nije ni čudno jer je dio unutrašnjosti pozlaćen.

 

Vjerujem da ljubitelji automobila, brzine i adrenalina neće ostati ravnodušni dok cestom prolaze njihovi limeni ljubimci iz snova. Za to postoji rješenje, barem ono privremeno, Ferrari World zabavni park.

 

Shopping je ovdje jako bitna stvar, ne može se čak niti nazvati najvažnijom sporednom stvari jer je to za Emiraćane sve samo ne sporedna stvar. Ljubitelji su shoppinga u tolikoj mjeri da ga nazivaju svojim nacionalnim sportom. Pozlaćene torbice, mobiteli, cipele, ma nije bitno što je, bitno je da sjaji. I da jako miriše, to je isto pod “obvezno”. Parfem se mora osjetiti u krugu od par metara, ili minutama nakon što je osoba prošla pokraj vas. Sigurna sam da je uzrečica “ovi ne znaju što će od novca”, prvi put izrečena upravo na prostorima ovih bogatih Emirata, a to je potvrdio i jedan poslovni čovjek iz Abu Dhabija kada je za svog limenog ljubimca registarsku oznaku s brojem 1 platio 14 milijuna dolara. O luksuzu i mogućnostima dalje ne trebam niti pisati.

 

Luksuz, bogatstvo, skupi automobili, zlato, parfemi, nakit i svi popratni detalji, sve je to divno, zar ne? Ali dolazim do druge strane realnosti i pitanja tko radi u Abu Dhabiju, tko se brini o čistoći grada, tko radi u restoranima, hotelima, u školama, zdravstvu, itd. Državljani Abu Dhabija to sigurno ne rade, odnosno, oni uopće ne rade. za njih rade doseljenici iz Indije, Pakistana, Kine, Filipina i ostalih država, ljudi koji su došli u sjaj Emirata a okusili su drugu stranu medalje. Na boljim pozicijama i u uredskim poslovima su zaposleni ljudi sa zapada.15181122_10207825713747893_6660947435357543889_n

Poznati su i kao ljubitelji nogometa, možda ne u “pravom” smislu te riječi, možda ne ni kao ostali narod, ali vole se iskazivati kroz sponzorstva velikih svjetskih klubova i kroz kupnju odnosno vlasništvo istih. Sport koji im je ipak draži od nogometa je tradicionalna utrka deva.

Domaćini se ne voze u autobusima, oni koriste samo luksuzne automobile, limuzine ili taksije, i to ne bilo kakve taksije već opet one najbolje i najluksuznije. E takvih taksija se turisti trebaju paziti jer će ih “oderati do kože”, (na cijene mislim, naravno). Mi smo imali jednu situaciju gdje smo nakon malo dužeg čekanja “običnog” taksija bili primorani pregovarati s taksijem “prvog reda”. I nasjeli smo na foru vozačevog lošeg poznavanja engleskog jezika kada se njegovih sixteen Dirhams nakon vožnje pretvori u sixty Dirhams. I mogli smo se prepirati s dotičnim gospodinom, ali ta nam opcija nikada ne dolazi u obzir a pogotovo ne u Abu Dhabiju. Ali s taksistima sam oduvijek u svim gradovima na duplo Vi, ne zbog novca već zbog njihovih većinom ludih vožnji. I ne, ne generaliziram, jer ima ih stvarno divnih i ljubaznih. Zato obožavam vožnju s Uberom, divota! Od Azije i sixteen Dirhams do Ubera, nigdje veze! Uglavnom, da napišem zaključak pod brojem sixteen: pazite koje taksije koristite!

Moram napisati da samo 25% stanovništva su državljani Abu Dhabija, i nitko drugi nema mogućnosti dobiti njihovo državljanstvo. Zdravstvo i školstvo za njih je potpuno besplatno, a uživaju u još mnogim povlasticama.

Eh da, da se vratim na dio s početka moje priče, o filmu Sex i Grad. Tek u Abu Dhabiju sam saznala da film uopće nije sniman kod njih već u Maroku. Ali kao da je to sada bitno, ja sam svoj san ostvarila!
Do sljedećeg putovanja i čitanja…